Okus doma

Najib je iz Afganistana, iz grada Mazar-e Šarifa, koji je treći po veličini u zemlji. Afganistan je pretežno planinska zemlja koju veličanstveni Hindukuš dijeli na dva dijela. Kabul je glavni i najveći grad, a ostali su veći gradovi Kandahar, Herat i Mazar-e Šarif, Kunduz i Jalalabad. S površinom od 647.500 km2 i populacijom od približno 29 milijuna, na 41. je mjestu na svijetu po veličini, odnosno na 42. po broju stanovnika. Osim na provincije, dijeli se i na južni, zapadni, istočni i sjeverni. Svaki od ovih dijelova ima svoje specijalitete: istok je poznat po kaymaku, koji je vrlo sličan bosanskom, i qurutu, okruglicama od ovčjega sira, sjever je pak poznat po višnjama, trešnjama, lubenicama i dinjama, a zapad i jug po proizvodnji suhoga voća, ružina ulja i vodice te po sočnim narovima. Afganistanska kuhinja nije jaka, ali se obilno koriste začini poput anisa, kumina, klinčića, papričice, cimeta, maka, kopra i šafrana.

Najibovo omiljeno jelo iz djetinjstva, koje i sada jako voli, jest pulao. To je jelo vrlo često na afganistanskome stolu. Oni bogatiji uz njega jedu kebab i čorbu, a tko nije bogat, jede samo pulao, poslije kojega se pije zeleni čaj. U nekim se dijelovima Afganistana pije crni čaj, ali cijeli Mazar-e Šarif i okolica poznati su po zelenome čaju. Čitava obitelj u Afganistanu objeduje zajedno, a Najib dolazi iz velike obitelji u kojoj se također tako objedovalo.

– Večera je obilna i zajednička za cijelu obitelj. Svi sjede na šarenim jastucima na podu i čekaju žene da završe pripremu hrane. Dok žene kuhaju, djeca plešu uz glazbu sa starih radioaparata na baterije, a odrasli plješću. Za večerom se pričalo što je bilo prije 100, 200 godina, povijesne priče itd. Nema tu istine, više su to bile izmišljene priče i mitovi. Na stolu je uvijek bio veliki tanjur i jelo se rukama, a tako i sada volim jesti. Ja sam sa svojom sestrom imao zajednički tanjur ili nas je troje jelo zajedno. Otac je jeo s majkom ili s bakom, a kako je naša obitelj bila velika, dvoje ili troje djece jelo je s jednog tanjura. A tko u Afganistanu ima malu obitelj, taj postavi jedan veliki tanjur i svi iz njega jedu. Naša je obitelj imala 15 članova pa nas je dvoje ili troje jelo iz jednoga tanjura. I to uvijek rukama, pa i sada kod kuće uvijek jedem rukama.

Afganistan je poznat kao poprište brojnih političkih sukoba i ekonomskoga propadanja. Premda je mnogo puta bio izložen ratovima, nikada nije bio potpuno poražen. Ruski su generali upozoravali mlade vojnike u pohodu na Afganistan zloslutnom izjavom: "Afganistan nisu osvojile Džingis-kanove horde ni Aleksandar Makedonski. Nisu ga osvojili ni Britanci, ni Pakistanci, ni Iran, ni Indija. Odlazite u zemlju koju nikada nitko nije pokorio!''
– Znate što, ja imam 36 godina, jako sam teško živio, samo sam mirisao rat, dim i bombe – došli su Rusi, Amerikanci, talibani, Al-Qa'ida…

Godine 1978. događa se vojni udar te na vlast stupaju komunisti. Sljedeće godine počinje sukob mudžahedina i Rusa, a zemlja je oslobođena 1989. Ubrzo slijede unutarnji sukobi afganistanskih plemena: mudžahedini predvođeni Massoudom osvajaju Kabul te počinje nova era. Talibanska vladavina obilježila je moderni Afganistan i ostavila trajne posljedice. Danas je Afganistan Islamska Republika, opterećen je razaranjima i sukobima, a velike probleme stvaraju korupcija, kriminal i trgovina drogom.

Najib u Hrvatskoj živi već sedam godina s nevjenčanom suprugom i četvero djece. U Hrvatsku je najprije došao sam nakon političkog progona, a nakon što mu je odobren azil, pridružila mu se obitelj temeljem prava na spajanja obitelji. S obzirom na to da je bio jedan od prvih koji su dobili zaštitu, Najib i njegova obitelj iskusili su brojne poteškoće u integraciji u hrvatsko društvo, pa i nemogućnost sklapanja braka. Sva im djeca danas pohađaju školu, a mlađi sin postiže i izvrsne rezultate u džudu.

Najibova je supruga Ruskinja iz Uzbekistana. – Kada ja kuham, onda kuham afganistanska jela i kuham samo pulao i rižu koju mi majka pošalje iz Amerike. Takve riže nema ovdje. Sa ženom radim manti, a kuhamo i druga uzbekistanska jela. Kada nemamo vremena, onda kuhamo hrvatska jela. U Hrvatskoj često pripremamo krumpir: pire i pohanu piletinu s brašnom i jajima. Jako volim prženu hranu. Pripremamo i ćevape, također s krumpirom. To mi nemamo u Afganistanu. Kad sam bio u Dalmaciji, u Splitu, jeo sam meso s krumpirom i mrkvom: to stave u pećnicu i peku – toga ima i kod nas. Tu smo jeli janjetinu. Sva jela u Hrvatskoj volim, ovdje ima puno mesa, ljudi jedu puno mesa, a toga kod nas nema. U Hrvatskoj, kada idem kod prijatelja, oni svaki dan jedu meso i za doručak, i za ručak i za večeru. U Afganistanu se jede mnogo ljutog, i moja žena voli ljuto, ali ja zbog svoga zdravlja ne smijem jesti ljuto. Salatu jedem s malo ulja i s limunom. Iz Afganistana mi jako nedostaje riža, ovdje nema takve riže. I čaj…

Najdraže je Najibovo jelo u Hrvatskoj pohani teleći odrezak s pire-krumpirom. Odreske lagano istucite batom i začinite (solju, paprom ili dr.). Najprije ih uvaljajte u brašno, zatim u razmućeno jaje te na kraju u krušne mrvice. Pržite ih na zagrijanome ulju na srednje jakoj vatri dok ne poprime zlatnosmeđu boju. Za pire-krumpir ogulite i narežite krumpir na kockice te ga stavite da se kuha dvadesetak minuta u posoljenoj vodi. Kuhan je kada ga možete lako raspoloviti vilicom. Tada ga ocijedite i lagano izgnječite drobilicom te umiješajte mlijeko i/ili vrhnje (može biti toplo, mlako ili hladno, ovisno o ukusu), omekšani maslac te vlasac ili neko drugo začinsko bilje (po izboru).

Iako još u prapovijesti postoje reference da je na prostoru današnjeg Afganistana bila razvijena civilizacija, zadnje tisućljeće to je mjesto susreta četiri kulturnih i ekoloških područja: Bliskog Istoka, Središnje Azije, Južne Azije i istočne Azije, mjesto multikulturalizma i multietničnosti, ali i središte omjera sila velikih snaga i regionalnih rivalstava. Nakon sovjetske okupacije i kratke vladavine mudžahedinskih grupacija, sredinom 90.-ih godina 20. stoljeća na vlast dolaze talibani. To donosi stabilnost nakon više desetljeća sukoba. Međutim, prihvaćanjem strogog i konzervativnog oblika islama s vjerskim policijskim ophodnjama koje su nasilno provodile moralne propise prema kojima je ženama bilo zabranjeno obrazovanje i zapošljavanje te su bile prisiljene u potpunosti sakriti lica i tijela burkama (''burqa''). Glazba je zabranjena kao dekadentna, a televizija je stavljena izvan zakona. Poštivanje ljudskih prava bilo je, ali i danas ostaje, na najnižim razinama.

Talibani su srušeni od strane SAD-a 2001. godine nakon što su odbili predati vođu al-Qaide – Osamu bin Ladena nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine što je označilo početak rata. U međuvremenu je uspostavljena afganistanska vlada pod „pokroviteljstvom“ SAD-a, no talibanima su se priključile tisuće militanata, uglavnom iz Pakistana, te sukobi traju i danas. Povlačenje većeg dijela američkih vojnih snaga iz Afganistana najavljeno je za prosinac 2014., no ostaje ogroman broj civilnih žrtava, prema procjenama njih 18.000 – 20.000 te preko 2.2 milijuna izbjeglica i 650.000 interno raseljenih osoba.

Gotovo dvoje ljudi na tisuću migrira svake godine.