Okus doma

Tamara je Armenka koja dolazi iz azerbajdžanskog glavnog grada Bakua. Kao dvanaestogodišnja djevojčica bila je prisiljena preseliti se u Rusiju u kojoj nije bila prihvaćena. Nije bila "ispravne" nacionalnosti, a brat joj je ozbiljno pretučen zato što je Armenac te je zbog ozljeda dugo bio u bolnici. Kći joj je napadana u školskom dvorištu i tada je odlučila napustiti Rusiju i doći u Hrvatsku. Ovdje živi s mužem i dvoje djece koja idu u školu. Pohađa tečaj za frizerku. U Hrvatskoj, koja dijeli određene kulinarske karakteristike s Armenijom, Tamara ljeti često radi kremaste torte i kolače za svoju djecu i sebe, kuha juhe i gulaše te priprema meso kada ima novca da ga kupi.

– Kad sam imala 12 godina, morala sam se preseliti iz Azerbajdžana u Rusiju. U Rusiji je bilo loše, nisu nas prihvaćali. Kad nazoveš za posao, pitaju te koje si nacionalnosti, ako nisi Rus, ne možeš dobiti posao. I kad dođeš na razgovor za posao, oni odmah vide tko si i opet ništa. Oni žele samo Ruse. Brat mi je dugo bio u vojsci, vratio se pretučen jer je bio Armenac, dugo je bio u bolnici. Nije nam bilo dobro tamo, ali, eto, trpjeli smo. Kad mi je kći krenula u školu, mislila sam da će biti bolje, drugačije će se ponašati, druga su vremena. Ali ne, sve je bilo kao i dotad. Ne smiješ ići sam u školu i biti sam u školskom dvorištu, odmah te napadnu. Odlučila sam da ne želim svojoj kćeri život kakav sam ja imala. Došli smo u Hrvatsku. Jedan dan došla je sva nasmijana i začuđena iz škole. „Mama, oni meni ne vjeruju kad kažem da sam došla iz Rusije, misle da sam Hrvatica. Ne vide razliku. Pa me onda pitaju da kažem nešto na ruskom. Pa im ja počnem brojiti один, два, три..“ Lijepo nam je tu, ne ponašaju se loše prema nama jer smo Armenci. Tako bi i trebalo biti, normalno.

Ja sam Armenka, ali nisam nikad bila u Armeniji. Moja baka doselila se u Azerbajdžan kad je bila mlada. Sve što sam kuhala bilo je na armenski način, baka me sve naučila.
Tamarino su omiljeno jelo iz djetinjstva jaja s rajčicom. Za ovo jednostavno potrebne su samo 3 rajčice, oguljene i nasjeckane na komadiće, malo ulja i bosiljka, sol i papar po želji. Najprije se pirjaju rajčice koje se, kad omekšaju, preliju razmućenim jajima. Zapeče se s jedne i druge strane.
– Jaja s rajčicom pripremale su mi i mama i baka. Ali češće baka. Mama i tata su radili po cijeli dan, a baka je čuvala mene, sestru i brata. Navečer, kada bi tata i mama došli smo posla, zajedno bismo svi sjeli i jeli. Ne sjećam se što smo razgovarali uz jelo, bilo je to davno. Jedem jaja s rajčicom i danas, a pripremam to jelo i svojoj djeci. Ponekad dodam i mladi luk, bude jako ukusno. Omiljen mi je i bozbaš, to me isto baka naučila kuhati. Pripremam ga i sada, kada imam novca za meso.

Ovdje kuham za sebe i svoju djecu. Poslije škole jedemo svi zajedno. Učim hrvatski uz djecu, ona su ga već naučila pa mi ga je s njima lakše savladati. Kad kuham, ispitujem ih kako se ovo ili ono zove na hrvatskom, a oni mi ne znaju reći, kažu da ne uče to u školi. Hrvatska i armenska kuhinja su slične, barem mogu naći sve sastojke koji mi trebaju. Ljeti znam raditi kremaste torte i kolače kakvi se ovdje rade, a kuham i juhe i gulaše kad imam novca za meso. Nedostaje mi lepinja lavash. Lavash se peče u glinenim pećnicama nakon što se tijesto tanko izvalja. Tu ih ne mogu raditi, to sam mogla samo kod kuće. Dolmu radim i ovdje, to mogu. Dolma je slična sarmi, meso se omota listovima vinove loze te se tako kuha. Listove loze imam sad u dvorištu zgrade u kojoj živimo. Osim mesom, može se puniti i lukom, češnjakom, rajčicom, tikvicama i krastavcima.

Armenija i Azerbajdžan već su dugo u sukobima zbog teritorija. Gorski Karabah, službeno Republika Gorski Karabah, teritorij je u južnom Kavkazu. Nagorni ili Gorski Karabah dugo je bio poprište etničkih napetosti između kršćanskih Armenaca i pretežno muslimanskih Azera, ali su one desetljećima bile potiskivane pod sovjetskim režimom. Godine 1988., dvije godine prije početka raspada SSSR-a, pokušaj Gorskog Karabaha da se priključi Armeniji doveo je do oružanog sukoba. Rat, u koji se uključila Armenija, a u kome je Turska posredno podržavala Azerbajdžan, a Rusija i Iran Armeniju, trajao je do formalnog primirja 1994. godine. Rat je završio odcjepljenjem Gorskog Karabaha, no nije ga priznala nijedna država na svijetu osim Armenije. U ratu je poginulo 30.000, a raseljeno je 100.000 ljudi.
Ruska Federacija površinski je najveća država svijeta. Nakon propasti SSSR-a, kojeg je Rusija bila najvažnija članica, 1991. godine dolazi do uspostave demokratskog režima, no prijelaz iz socijalizma dovodi do teške gospodarske krize koja je dodatno opteretila ionako siromašno stanovništvo. Rješenje za lošu ekonomsku situaciju postaje izvoz nafte na kojem se temeljio ruski gospodarski oporavak. Unatoč tome što službeno vlada demokracija, stanje osobnih sloboda i ljudskih prava u Rusiji kreće se silaznom putanjom.

Republika Azerbajdžan država je u južnom Kavkazu s izlazom na Kaspijsko jezero. Na sjeveru graniči s Rusijom, na zapadu s Gruzijom i Armenijom, na jugu s Iranom. Ukupna je površina Azerbajdžana 86.600 kvadratnih kilometara te se nalazi na 111. mjestu u svijetu po veličini. Stanovništvo se procjenjuje na 9,165 milijuna. Glavni je grad Baku, a ostali su veći gradovi Gyandzha, Sumgayit i Mingachevir. Nezavisna je država od 1991. godine, a prije toga bio je republika u okviru Sovjetskog Saveza. Armenija je prva nebaltička zemlja koja je proglasila neovisnost od SSSR-a 1990. godine. Nakon službenog priznanja 1991., izbijaju ekonomska kriza i oružani sukob, a poslije i rat, i to Armenaca iz Gorskog Karabaha i Azerbajdžana. Rat završava 1994. godine, no armenske granice s Azerbajdžanom i Turskom, koja se kasnije pridružila sukobu, još nisu definirane. I danas traje loša ekonomska situacija, a stanje ljudskih prava jako je loše. Česti su napadi na aktiviste, ne poštuje se sloboda okupljanja, česta je korupcija, izbori se namještaju, krše se sloboda govora, LGBT prava i ženska prava koji su na meti napada armenskih nacionalista. Vojni i politički dužnosnici zloupotrebljavaju svoje položaje, a armenski zakoni ne zadovoljavaju međunarodne standarde. Poznato je da policija koristi mučenje kao sredstvo, a stanje u zatvorima je ispod svake razine.

Posljednjih se godina u Rusiji bilježe brojni slučajevi ograničavanja slobode govora i aktivnosti civilnog društva, neosnovanih uhićenja i montiranih procesa, nezakonitog pritvaranja, napada na manjinske etničke skupine i pripadnike LGBT populacije te nejednakog i diskriminirajućeg postupanja prema ženama i djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, no glavni razlozi odlaska iz Rusije i dalje su progoni na osnovi političkog mišljenja. Od veljače 2014. godine ruska okupacija Krima dovodi do novih znatnih kršenja ljudskih prava na tom području, osobito prava osoba ukrajinske nacionalnosti.

Godišnje 6 ljudi na tisuću stanovnika napusti Armeniju.