Okus doma

Naseem je rođen u Afganistanu, no veći je dio života proveo u Pakistanu. Živio je u selu 18 kilometara udaljenom od Peshawara. Bilo mu je dobro i lijepo, navikao se tamo živjeti iako je bilo mnogo ljudi, a higijenski su uvjeti bili loši. U Peshawaru se govori paštunski jezik, no Naseem govori i dari, indi, urdu i perzijski. Naseem se rado sjeća svojih druženja s prijateljima i odlazaka na karaji na Shuba Bazaar u gradu. Pakistan je napustio zbog obiteljskih problema. Želio bi se vratiti, ali ne smije. Ponekad se s njima čuje telefonom jer tamo nema interneta. U Hrvatskoj je već četiri godine. Ovdje je dobio supsidijarnu zaštitu. Ima 25 godina i traži posao. Beskućnik je. Živi u Prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici.

– Svaki petak navečer prijatelji i ja radili smo halvu i gledali filmove. Ujutro poslije doručka išli bismo u grad – u šetnju, na ručak, u džamiju. Nakon toga bismo se odmarali i išli u kino. Navečer bismo se vratili kući. U grad smo išli autobusom. Bilo nam je jako lijepo. Često smo jeli karaji. Moje je drugo najdraže jelo riža s mesom (pulao) ili začinjeni kebab u dubokom ulju.

Karaji se ne kuha u običnom loncu. Postoji posebna vrsta otvorenog lonca u kojemu se kuha. U Peshawaru svi restorani poslužuju to jelo. Tamo kod nas nema pekarnica, nego se na ulici prodaje kuhana hrana. Spremna je svaki dan iza 10 ujutro. Nedostaje mi taj miris. Kod kuće smo karaji rijetko radili jer je skupo. Ako imaš u kući 10 ljudi, treba ti 3-4 kg mesa. Jeo sam ovo vani s prijateljima iz sela i škole.

U Hrvatskoj nisam dosad jeo to jelo, nisam ga nikada tu vidio. Ovdje se puno peče. U Pakistanu se uglavnom kuha. Volim svu hranu u Hrvatskoj. Volim ribu, gljive i ćevape. Ostalo meso je skupo (janjetina, kozetina i dr.).

Živim u Velikoj Kosnici, u Prihvatilištu za beskućnike. Za doručak i za večeru jedem med i marmeladu, za ručak stalno poslužuju svinjetinu koju ne jedem, jedino je petkom riba, a ponekad utorkom pohana piletina. Kad je za ručak svinjetina, namažem si nešto na kruh ili nešto sam pripremim. Navikao sam se, ali grozno je. U sobi sam s jednim čovjekom iz Hrvatske i jednim iz Alžira koji godinu dana ima supsidijarnu zaštitu.

Svaka tri mjeseca dobijemo šampon, gel za tuširanje, žilete za brijanje, čarape i dezinficijens umjesto sapuna. Odjeću ne dobivamo. Imamo grijanje preko zime, nije hladno, osim kada po jakom vjetru otvorimo prozore.

Ne vidim svoj život u Hrvatskoj. Loša je perspektiva. Nemam nikakvih primanja. Tražim posao. U zadnje četiri godine nisam išao u školu, nisam radio. Bezveze sam potrošio četiri godine. Država i politika su takvi, nema posla, nema novca, nema tečaja. Mnogo sam puta bio u HZZ-u i tražio neki tečaj pa su me odbili jer nemam diplomu. Htio sam raditi kao zaštitar, no rečeno mi je da nema posla. Ne javljaju mi se redovito iz HZZ-a.

U tri godine samo su mi tri puta poslali poruku. Prvi je posao bilo pakiranje u skladištu. Na tu poruku nisam odgovorio. Nisam imao vozačku dozvolu pa nisam mogao prihvatiti posao vozača koji su mi ponudili drugi put. Treći sam put dobio posao na Žitnjaku, posao pakiranja u skladištu, i to na mjesec i pol dana. Rekli su mi da više nema posla, da je kriza. Posljednji mi je posao bio u hortikulturnoj tvrtki, radio sam tri i pol mjeseca. Imao sam puno posla i malu plaću. Dobio sam otkaz i sada nigdje ne radim.

Na području današnjeg Pakistana, dijelom u podnožju Himalaje, razvila se jedna od najranijih svjetskih civilizacija. Nekad britanska kolonija, do 1947. godine činio je državnu tvorevinu s Indijom, jugoistočnom susjednom državom s većinskim stanovništvom hinduističke vjeroispovijesti (za razliku od Pakistana koji je većinski muslimanska zemlja). Demokracija tamo nikada nije potpuno zaživjela, a njena kratka razdoblja prekidali bi vojni udari. Dijelovi zemlje još su pod plemenskom i feudalnom vlašću te službena državna tijela nemaju mnogo utjecaja. Neka pogranična područja pod kontrolom su talibana. Nakon izbora 2013. godine na vlast je vraćena Muslimanska liga.
Od svoje neovisnosti Islamska Republika Pakistan suočava se s problemima prenapučenosti, terorizma, siromaštva, nepismenosti i korupcije, a ljudska prava, osobito vjerske slobode, kontinuirano se krše. Samo pripadnici muslimanske vjere imaju potpunu političku i pravnu slobodu, a nemuslimani nemaju pravo kandidiranja za vlast niti mogu biti postavljeni za suce.

Godišnje 1,6 na tisuću stanovnika napusti zemlju.