Okus doma

Nader je petkom jeo molokhiju u krugu obitelji. Molokhia je bila najdraže jelo njegova pokojnog oca. Otac mu je studirao medicinu u Hrvatskoj, gdje je upoznao i njegovu majku s kojom se odselio u Siriju prije 30 godina. Tri i pol godine života u ratnim uvjetima u Siriji i vojna obaveza natjerali su Nadera na odlazak iz Sirije. Došao je u Hrvatsku, gdje se pridružio sestri Sandri. Oboje su boravili u udomiteljskoj obitelji, a sada, nakon što su upisali tečaj hrvatskog jezika i fakultet, žive u studentskom domu. Naderu nedostaje Sirija, zabrinut je za majčin, bratov i živote ostatka obitelji.

Molokhia se priprema i jede petkom i za blagdane. U petak se ne radi, stoga u dva ili tri sata sjednemo i jedemo zajedno. Svi jedemo iz istog tanjura, to je običaj u arapskom svijetu. Mi ipak često jedemo svatko iz svog tanjura. Tata je promijenio navike u Hrvatskoj, zato jedemo svatko iz svog tanjura.
Tata je živio u Hrvatskoj deset godina i tu je upoznao majku. Studirao je medicinu. Bio je pedijatar. Majka je iz Daruvara. Završila je fizikalnu terapiju. Posljednjih 30 godina živi u Siriji. Mama voli čitati kuharice i tražiti recepte na internetu. Često je pripremala sarmu i grah te pohanu piletinu. Najviše volim sarmu, ali ne znam je sam napraviti. To je teško, trebala bi mi dva sata samo da je zamotam.
Sestra zna dobro kuhati. Nekada je i mamu učila neke stvari. Volim slatkiše u Hrvatskoj, volim krumpir i štrudlu od šljive.

Nedostaje mi Sirija. Rođen sam tamo i tamo sam živio 23 godine. Nedostaje mi mnogo toga: prijatelji, moja ulica i kuća, hrana. Loša je situacija u Siriji, nema struje i vode, osim ponekad, najviše tri do pet sati dnevno. Nikada nisi siguran što će se dogoditi. Tamo su svi u ratu. Ljudi plaćaju krvlju. Mnogo je ljudi umrlo i mnogi su izbjegli iz Sirije, kažu 800.000 ljudi. Ne zna se gdje su neki ljudi, nestali su. U Damasku je nešto bolje, ali nikada ne znaš kada će eksplodirati bomba. Tamo živi šest milijuna ljudi. Još je veća katastrofa na pomolu. Želim da bude mir i da stane ovaj rat. Već četiri godine vodimo rat, a to su platili ljudi svojim životima.
Cijeli svijet mora se potruditi da tamo bude mir. Ima puno terorizma u cijeloj Siriji. Ako se tamo situacija ne smiri, situacija će eskalirati i u Libanonu, Iraku, Turskoj.
Moja obitelj tamo živi, brat radi u Ini. Ima ženu i dijete. Mama tamo živi sama, ali ima dobre susjede koji paze na nju, dobro je čuvaju. Svaki se dan čujem s mamom kad dođe struja. Čujemo se na Skypeu. Govori mi da nađem posao. Završio sam ekonomiju.
Želim se vratiti kad bude mir. Tri i pol godine živio sam u ratu. Nisam htio ići u vojsku.
Osjećam se sigurnije u Hrvatskoj. Tu je mir. Država je dobra, dobri su ljudi, nisam čuo da je u Hrvatskoj tako loše kao u Siriji. Učim hrvatski jezik i nove riječi. Imamo dobru grupu i dobru profesoricu. Imam problema s padežima. Znam riječi, razlikuje sadašnje i buduće vrijeme. Tih stvari nema u arapskom jeziku. Arapski nije najteži jezik na svijetu kako sam dosad mislio. Učim hrvatski tek mjesec dana i završit ću prvi stupanj do Nove godine.
Živim u Studentskom domu "Stjepan Radić", u sobi na početku hodnika. Jako je bučno i ne mogu spavati. Tražit ću sobu na drugom katu.

Kroz povijest je prostor Sirijske Arapske Republike bio središte mnogih razvijenih civilizacija. Nezavisnost Sirije proglašena je 1941. godine, a od tada pa sve do danas često je uključena u razne sukobe i ratove. Od proglašenja nezavisnosti do 1970. godine zemlja je bila politički nestabilna, česti su bili državni udari, smjenjivale su se vlade i politički sustavi. Hafez al-Assad preuzima vlast 1970. državnim udarom. Organizirao je vlast dajući manje ustupke političkim protivnicima koji su bili popularni u zemlji, no političkom i vojnom represijom čvrsto je držao kontrolu u svojim rukama. Pobune protiv vladajućeg režima često su bile nasilno suzbijane. Nakon njegove smrti 2000. godine vlast je preuzeo njegov sin Bashar al-Assad. 2011. godine, kao posljedica događaja u arapskom svijetu koji su nazvani Arapsko proljeće, dolazi do kulminacije nezadovoljstva te počinje pokret koji se naziva Sirijskim ustankom. U gradovima diljem zemlje održavale su se demonstracije protiv vladajućeg režima, a vlast je odgovorila slanjem vojske na prosvjednike. Vrlo brzo stvorene su i opozicijske vojne snage koje se nazivaju Sirijska oslobodilačka vojska. Tada su počeli krvavi sukobi koji još traju te su izazvali jednu od najvećih izbjegličkih kriza u povijesti.

Od početka sukoba više od tri milijuna stanovnika napustilo je Siriju, što je 113,5 ljudi na tisuću stanovnika, a broj i dalje raste.