Recepti i uopće kuharsko umijeće – osobito kad stvar dođe do onoga što se naziva cuisine (ili haute cuisine) sa svim njenim luksuznim mjestima uživanja, složenom pripremom i artističkim serviranjem hrane, razvikanim chefovima i svim oblicima ekstravagancije koji trebaju pobuditi osjete posebno osjetljivih jezika i nebaca – stvar su najvišeg vrha rafiniranog i luksuznog života daleko od svakodnevnih potreba i briga te stvar svake vrste izobilja. Kulinarstvo je praksa gdje se fiziološka potreba za hranom pretvara u čistu kulturu – gdje nature postaje nurture – i sinonim je civilizacije, mira, sigurnosti, zbrinutosti uljuđenog života onkraj i u slobodi od neposrednih potreba. Djela ove umjetnosti znaju biti pretjerana i bizarna u prikazivanju opulencije svojih mecena, poput onog polumitskog jela s beduinske svadbe koje se sastoji od deve punjene kozom koja je opet punjena janjetom koje je pak punjeno pijetlom, ili pak kao gozba s desetak i više gangova, ili kao kerefeke serviranja s obijesnim ukrasima i bizarnim preljevima. Dobar restoran, egzotične namirnice, zlatom plaćani kuhar, profinjeni izbor hrane koja često spaja nespojive sastojke i tekove, gotovo nedokučivi izbor rijetkih pića i mnogo drugoga što se tiče stola, obvezni su ingredijenti bez kojih nije zamisliv život elita na vrhuncima civilizacijskih postignuća.
No, i na mnogo skromnijoj, svakodnevnoj razini na kojoj živi tzv. obični čovjek, kuhanje i obroci imaju bitnu socijalnu, kulturnu i civilizacijsku ulogu. Kućno ognjište na kojem se pripremala hrana u mnogim je kulturama i vjerama bilo i sjedište kućnih duhova i duhova predaka, odakle su bdjeli nad domaćinstvom i ukućanima. Toplina ognjišta i miris brižno spravljene hrane neodvojivo su vezani uz osjećaje pripadnosti porodici i sigurnosti u njenu okrilju. Svatko kroz život nosi sliku neke bake ili majke i njihovih nenadmašnih jela koja su obilježila sretne trenutke djetinjstva i odrastanja i kojima su ugađale onima koji nastavljaju život. Gosta-namjernika, čovjeka koji se samotno potuca stranim svijetom, uvijek je red pozvati u kuću i nahraniti, jednako kao što ćemo, našavši se u nepoznatim krajevima, biti sretni kad naiđemo na sunarodnjaka koji sprema poznata nam i voljena jela, uspomenu na koje nosimo u sebi kao ono najintimnije doma. Skupni obroci zajednice – negdje stalni kao sisitije kod Dorana, negdje samo povremeni, o nekom blagdanu kao kod većine narodâ – predstavljaju običajno otjelovljivanje njena duha. Obiteljski obroci događaji su na kojima se kao ni u čemu drugome pokazuje kohezija srodnika – njihov izostanak znak je teških poremećaja u porodičnim odnosima. I u najprisnijem odnosu među ljudima hrana je onaj kamen kušnje koji otvara i pokazuje drugoga i sebe; jedna balkanska ne kaže uzalud da je s nekim potrebno pojesti kilu soli (negdje se govori i o vreći) da bi se dobro upoznalo. Može se reći da su kuhanje i blagovanje hrane, upravo zato što se radi o vrlo intimnom činu – unosu hrane u tijelo – trenuci najintimnije povezanosti pojedinaca i zajednice i događaji najdubljih slojeva socijeteta.