Chichi Amare Woldemeskel

Blog_13119056_1145971348778739_618849459665910600_n

Rođena sam 1984. godine u malom ribarskom gradiću po imenu Ziway, smještenom uz istoimeno jezero nekih 150 kilometara južno od Addis Ababe. Potječem iz etničke grupe Gurage. Bila sam najmlađa od petero djece. Imam još dvije sestre i brata, drugi je nažalost preminuo. Svojih roditelja jedva se sjećam jer su oni preminuli dok sam bila jako malena. Zato su za mene preuzeli brigu rođaci.

Osnovnu školu završila sam u susjednom mjestu po imenu Maqi, nakon čega se preselila kod rođaka u Addis Ababu. Uz školovanje sam počela raditi na najvećoj afričkoj tržnici 'Merkato' gdje je jedna moja rođakinja imala trgovinu obućom. No moja velika strast oduvijek su bili ples i pjevanje. I danas je tako. U Addis Abebi završila sam školu glume i videografije a nastavila sam i s plesom i pjevanjem, pa se tako mogu pohvaliti da sam nastupala i na nekim velikim događanjima od kojih bi izdvojila glazbeno- scensku izvedbu povodom proslave 50-te godišnjice osnutka Afričke Unije.

O Hrvatskoj nisam znala gotovo ništa sve dok prije dvije godine nisam otišla sa sestričnom na izlet u grad Bahir Dar gdje izvire plavi Nil. Tamo sam upoznala Darka iz Zagreba koji je bio na dugom proputovanju Afrikom. Jako brzo smo se sprijateljili i  nedugo nakon opet sreli u Addis Ababi, gdje je to naše prijateljstvo prešlo u nešto više. Darko je produžio svoj boravak u Etiopiji i zajedno smo nekoliko mjeseci putovali diljem zemlje. Nažalost došlo je i vrijeme da se rastanemo i bilo je neizvjesno kad ćemo i hoćemo li se opet vidjeti. No nakon 5 mjeseci Darko se vratio u Etiopiju gdje smo se nakon nekog vremena i vjenčali a potom i došli u Zagreb.

Prije godinu i par mjeseci dakle, napustila sam sve što mi je bilo poznato i našla se u potpuno drugačijem svijetu. Unatoč ljubavi prema mužu, nije mi bilo lako naći se u nepoznatoj zemlji, prilagođavati se drugoj kulturi, a ne znam ni jezik. Jako mi nedostaje moja kultura i običaji koje sam oduvijek njegovala. Sramežljiva sam po prirodi i treba mi vremena da se opustim i uklopim među novim ljudima. Zato vam ne mogu opisati koliko sam bila sretna što sam se priključila ekipi iz Okusa doma. Tu doista mogu biti svoja i podijeliti s ljudima svoju kulturu, osobito kroz kuhanje jela tipičnih za moju zemlju, a često znamo i zaplesati i tada sam najsretnija!

 

Ponosna sam što sam imala priliku postati jedna od su-osnivačica naše Zadruge. Kroz svoj rad u Okusu doma vidim da sam prihvaćena a svoje kolege smatram svojom proširenom obitelji. Upoznala sam mnogo ljudi. Sretna sam kada čujem pozitivne reakcije na našu hranu, kada se ljudi raspituju o običajima iz naših zemalja i podržavaju našu priču. Bojala sam se da će mi biti jako teško naći posao ovdje, uključiti se u svakodnevni život s obzirom sam ipak drugačija. Međutim, više se ne bojim, vidim svoju budućnost ovdje i poručujem svima da budu otvoreni prema nečemu drugačijem, da se upoznaju i druže.

Svi smo mi na kraju isti.