Rodila sam se u Sisku gdje sam provela čitavo djetinjstvo izuzev nekoliko mjeseci izbjeglištva u Zagrebu i Sloveniji. Podrumskih ratnih dana sjećam se zorno, oni su me rano odgojili i otisnuli u svijet borbe za drugačiji svijet. S napunjenih 18 godina, nakon lokalnih kazališnih aktivističkih godina i volonterskih mirovnih kampova diljem Hrvatske, došla sam u Centar za mirovne studije. Priče o ilegalizaciji i zatvaranju ljudi u Ježevu i prizori prihvatilišta od montažnih kućica za one progonjene koji neće dobiti zaštitu, nagnale su me na promišljanje o mogućnostima pružanja otpora rigidnom te otvaranja vrata gostoprimstvu.
Godinama smo razgovarali s izbjeglicama i dokumentirali njihov put, priče, nadanja i strahove, mogućnosti... I sve te godine urodile su idejama koje su nas povezivale i konačno izrodile kolektiv Okusa doma. Kolektiv Okusa doma za mene je složena priča. To je priča o ljudima, o nekim ljudima ali i o mnogim ljudima. To je i priča o zajedništvu i solidarnosti. Priča je to o kuhanju i ljubavi prema kulinarstvu. Ona je i mnogo više - ona je jezik gostoprimstva, jezik slobode, jezik pružanja i davanja. Smisao nalazim u svome članstvu u Okusu doma.
Svi tragamo za domom. Ja imam dom na nekoliko mjesta. Imam dom u Sisku i u Zagrebu. Imam dom i na drugim kontinentima - u svim zemljama u kojima sam povezana s ljudima sa sličnim ili posve različitim iskustvima. Ta povezanost je mreža solidarnosti, ta je solidarnost svijest o svijetu nejednakosti u kojemu živimo, a taj je svijet stalan podsjetnik na to što trebamo činiti ne da bi nama bilo bolje, nego da bi svima nama bilo bolje.
I u tom svijetu kuhamo! Kuhamo drugačiji svijet, a okusi nas raspamećuju.