Sadiou se sjeća svog najdražeg jela iz djetinjstva, soupou kandje, koju mu je pripremala majka. Iako potječe iz Dakara, živio je s ujakom na jugu zemlje, u području drukčije kulinarske tradicije. Jako mu nedostaje obitelj. Živi u Prihvatilištu za tražitelje azila i čeka rješenje o zahtjevu za azil koji je podnio po dolasku u Hrvatsku. Morao je napustiti svoju zemlju, a najradije bi sada bio tamo.
Tamo je i hrana drukčija. Sve se radi s rižom i jako puno povrća. To je vrlo tradicionalno. Meso se priprema češće nego riba. Sve je drukčije, a glavni grad izgleda potpuno drukčije od ostatka zemlje. Jednostavno je drukčija kultura. Za pripremu hrane koju sam tamo često jeo potrebno je puno različitog povrća. Znam pripremati ta jela jer sam gledao svoje kako to rade. Kad bi mama kuhala, gledao bih kako se priprema i zapamtio. Kad si u Europi, onda probaš kuhati sam. Nitko ti ne pomaže. Nikad nisam htio da mi djevojke kuhaju. To je moja filozofija.
Znam puno više o jugu svoje države. Odlazio bih kući samo na tjedan ili dva posjetiti svoje i onda bih se vratio kod ujaka. U Senegalu muslimani su većinsko stanovništvo. Otišao sam ovdje u džamiju dva puta. To mi je bilo prvi put u Europi da sam išao u veliku džamiju. Sviđa mi se to. Zahvaljujem Bogu da ovdje mogu ići u džamiju i što vidim muslimane. Zato mi se jako sviđa ova država. Bog je blagoslovio. Zaista, bio sam jako iznenađen, tako velika džamija, poput one u mojoj zemlji. Tako sam sretan.
Na zadnji dan ramazana ujutro, kad se vratimo iz džamije, priprema se poseban doručak, žitarice, kus-kus i jogurt. To je slatko. Zatim za ručak pripremamo piletinu, prženi krumpir i umak. Mogu se pripremati i druge vrste mesa, ali piletina je važna, svi najčešće pripremaju piletinu. Najprije se posluži krumpir, zatim umak sa strane i potom piletina. I kruh. To se priprema kad završi ramazan, na Bajram.
Cijela obitelj uglavnom jede zajedno. Mama, tata i djeca. Jedemo od podneva do tri sata. Večeru jedemo poslije molitve. Poslije zadnje molitve, između sedam i devet sati. Koristimo žlicu ili jedemo rukom. Nož i ostali pribor dobijete u restoranu, ali kod kuće se koriste žlica ili ruke. Kad jedemo tjesteninu, onda nam je potrebna vilica. Ja jedem rukama. Dok jedemo ne razgovaramo. To znači nepoštovanje. Ne sjedimo za stolom. Stavimo stolnjak na pod i koristimo male stolice koje poslažemo u krug i na njima sjedimo. Nitko nema svoje posebno mjesto. Svatko sjedne gdje god želi. Ponekad u nekim mjestima jedino otac ima svoje mjesto.
Kod mog ujaka koristili smo najviše sol, to je vrlo prirodno. Ne želimo koristiti kokošju kocku (to se puno koristi za pripremu riže u Senegalu), curry i sl. Koristimo tradicionalno i prirodno. Dakle sol, ali ne previše. To koristimo samo za pripremu riže i ribe. Za pripremu thiebou dienna potrebni su sol, papar, češnjak, ulje, kokošja kocka, luk. Luk se priprema s crnim paprom i češnjakom. Pomiješate i stavite unutra. Vrlo je snažno. Ako želite da bude crveno, stavite rajčice.
U Hrvatskoj sam probao puno različite hrane, ali ne znam kako se zove. Hrana u Porinu novost je za mene. Mislim da je to hrvatska hrana, drugo ne znam. U Hrvatskoj sam smješten u hotelu Porin. Ljudi koji tamo rade su Hrvati. Nikad nisam išao u restoran, jeo sam jedino u Porinu. Probao sam jednom kebab vani, ali mislim da to nije hrvatsko... Miris hrane tu nije isti. Mislim, vrlo je snažan. Sol, papar i posebice crveni papar. U mojoj zemlji imamo poseban crveni papar. Stavite ga u hranu i vrlo je jak. Ali moja obitelj to ne voli. Ne treba stavljati previše papra. Osjećaj nije isti. Velika razlika.
Ne volim jesti sam, ali to je normalno jer nisam u svojoj državi. Vani sam. Kad moram jesti sam, ne mogu puno pojesti, izgubim osjećaj za hranu. Kad jedem sam, puno manje pojedem. Inače jedem jako puno. Previše. Ali kad jedem sam, jedan običan tanjur ne mogu pojesti do kraja.
Nedostaje mi obitelj. Kada ih se sjetim, plačem. Zato i kažem da ne želim puno jesti kad jedem sam. Ponekad razmišljam o tome kako bi bilo da mi je ujak ovdje, i njegova žena. Bilo nas je četvero. Moj je ujak imao jednu ženu, mene i moju sestričnu. Mala obitelj, ali bilo je prekrasno. Mali problem i zato... Ali bilo je jako dobro. Kad jedem, sjetim se toga, bilo je jako lijepo. Kad bih išao svojoj pravoj obitelji, krvnoj obitelji, to je isto bilo jako dobro. Kad bi mi nedostajala majka, mogao sam je otići posjetiti. Ujak bi mi rekao da idem tamo na tjedan ili dva pa se vratim. Ponekad bismo otišli zajedno.
Jako mi, jako nedostaje moja zemlja. Previše. Zašto sam napustio svoju zemlju? Zašto mi nedostaje moja zemlja, zašto? Tamo sam se rodio. Moj je ujak preminuo prije mene. Poznam svog ujaka bolje nego svog oca. Ali umro je prije mene. Zbog mene... Tamo sam bio lud, a sad me previše boli ako tako razmišljam. Nedostaje mi moja država, tamo sam se rodio, izgubio obitelj, svoje sve... Ali sad sam miran, malo se bolje osjećam. Vratio sam se sebi. Nije me briga za novac, samo se brinem za sebe i svoj mir. Ti me pitaš nedostaje li mi moja država; nedostaje mi. Zato ne gledam što se tamo događa. Kad vidim svoju zemlju, sjetim se jako puno stvari. Ne želim se sjećati. Zato ne želim ništa vidjeti. Nikad prije nisam htio napustiti Senegal. Nikad. Zašto? Ja sam musliman, ne želim ti lagati. Nikad. Svog ujaka i tetu gledao sam kao oca i majku. Obitelj? Kad izgubiš obitelj, to nije dobro. Da je situacija bila bolja ili da nije ovakva, zašto bih došao ovamo? Kada bih barem na sekundu mogao vidjeti mamu i tatu i pokojnog ujaka. Kad bih ih mogao vidjeti samo na sekundu...
Nadam se da ću biti sretan za 5 godina.
